Suvremena medijska situacija pogoduje i istraživačima mogućnosti tradicionalne galerijske slike kao što je Hrvoje Puškarić. U uvjetima multimedijske difuzije vizualnih sadržaja i štafelajna slika može biti legitimni medij komunikacije i toga je svjestan ovaj mladi autor. U njegovu djelovanju možemo razlučiti tri sastavnice: tonske slike, aktove i strukturalna istraživanja. Tonske slike jesu vedute gradova izvođene u duhu tradicionalnog slikarstva, ali s elementima modernog senzibiliteta vidljivog u načinu komponiranja. Ženski aktovi kreirani su uz izraženu svijest o medijskim slikama i njihovoj estetici. Najnovija strukturalna istraživanja poniru u dublje slojeve slike, s one strane figurativnog i predstavljačkog sloja. Sva ta tri elementa opusa mladog slikara Hrvoja Puškarića svjedoče o istraživačkoj energiji koja će se vjerojatno usmjeriti i još nekim pravcem. Koliko, kontradiktorni ti elementi mogu biti i komplementarni u jednoj budućoj slikarskoj sintezi. l ta istraživanja, uostalom, pokazuju da štafelajna slika ima budućnost, poglavito kada je rade autori koji imaju svijest o suvremenim medijima.

FEĐA VUKIĆ

Brojnost izama suvremene umjetnosti, koja će zadovoljiti vlastite ambicije i umjetničke potrebe, i biti odraz vremena. Hrvoje Puškarić također se našao na toj vjetrometini u traganju za svojim slikarskim svijetom, uključivši u njega i talenat, do sada provedene godine na likovnoj akademiji, te zanos i nemir koji karakterizira mladog čovijeka. l odabrao je smjer u kojem postoji još poštivanje klasičnog, postulata slike u kojem postoje još tradicionalne vrijednosti - kompozicije, boje, ritam. Puškarić na izazov odgovara neposrednošću iskaza, slikarskom svježinom kojom priroda vibrira kolorističkim skladom. Hrvoje Puškarić slikar je zavidnih mogućnosti, kojeg već i djela nastala na početku njegove slikarske avanture potvrđuju kao slikara mjere, uravnoteženih prikaza, finih sazvučja boje. Dodirivanja umjetnosti, u dijelu koje bez sumnje ima svoju budućnost.

STANKO ŠPOLJARIĆ

Duh svjetla i sjene prenesen virtuoznošću njegovih profesora posebice Koydla i Jordana nije ostao bez odjeka i senzoričkog zapisa u mlada mladog autora. Sjene i osjenjena, čistoća plohe na platnu osličje su arhitekture što valja shvatiti kao prirodu s dušom u čije su narastanje utkani vjekovi koji čine i naš civilizacijski kod. Hrvojevi pejzaži čine iluziju duhovne katarze, koja očišćuje kako autora, tako i gledatelja, namjernika, slučajnika, prolaznika. Dakako priroda je izazov, jer njezina trajnost, kako rekoh podsjeća na vječnost. Za postizanje cilja godine nisu važne, važno je ustrojstvo, mar i senzibilitet, posebice umjetnika, a to Hrvoju Puškariću ne manjka.

Prof. JOSIP DUJMOVIĆ

Hrvoje Puškarić slikarski zapisuje svoje odabrane fragmente svog zavičaja - efektno ih s mjerom - idelizirajući. To postiže uz presudnu pomoć različitih kolorističkih, postupaka, izmjenjivim kolorističkim intenzitetima odgovarajući njihovoj promjenjivoj stvarnosti. Pritom on vodi brigu o prepoznatljivosti, o svom, izvjesnom realitetu, to jest o odraznosti slikanog, dajući, ipak mnogo toga - interpretirajući tu realnost ili te realitete "iz svojih kuteva" gledanog, traženog, nađenog... Vidljivo je da je njegova nesumnjiva povezanost sa spomenutim lokalitetima slikaru konstitutivna, to jest nasljeđena, i životom svjesno i podsvjesno memoristička. Onoliko koliko su odabrani motivi međusobno različiti toliko su i slikarevi zapisi različiti, odnosno odgovarajući svojoj posebnosti i njezinim inačicama! Njihov zajednički nazivnik je vjernost svojoj spoznaji otvorenoj viđenju bitnog, onog što emenira iz slikara i njegova motiva, odnosno - njegovih - motiva. Hrvojeve slike zapisi su određenog, nepromjenjivog trenutka za razliku od promjenjivosti prirode.

VLADIMIR VLADO BUŽANČIĆ

Zemljopisno i ugođajnost, tradicija i suvremenost sastavnice su doživljaja jedne zemlje, koju slikar svojom interpretacijom prizora opredmećuje na svoj način. Hrvoje Puškarić svoj susret sa Španjolskom, za vrijeme studija u Sevilli, prenio je u sliku istinskog posvojenja, u kojem se prepoznaje i posebnost njegovog krajolika i običaja koncentriranih i plesu. Parkovi su prenjeti u vibrantnost slikarske površine, s ukrupljenim točkama kao gradivnim jedinkama, u kompozicijama preglednosti i reda, i kromatskim odnosima postupnog nijansiranja boje, s dominacijom zelenih vrijednosti. S prožetošću svijetlom, vodiljom atmosfere scene, svijetlom kojim preobražen motiv dobiva novu dimenziju. Puškarić je atraktivnost predloška doveo do prisnosti, ravnoteže i sklada vanjske i unutrašnje ljepote, mjeru između izglednosti i treptaja silnica, kojim činjenično prelazi u prostor osjećaja. Krajolik nosi i stalnost i mjenu (kroz sintezu iskaza dovedenog do jedinstvenosti) a ples je sam pokret -dinamičnost figura i "razigranost" draperija. Flamengo i drugi plesovi razumljivo privukli su Puškarića, koji se njihovoj fascinantnosti, elementarnosti, slikovitosti i slojevitosti odužio ciklusom slika energije, grča gdje je sekvenca pokreta prenjeta u niz trajanja, i gdje se ples identificira sa životom. U slici "upisane" glazbe koja intenzivira pokret. Akteri su u zanosu i nemiru plemenite geste koju Puškarić neposrednošću poteza, bogatom strukturom slikarske površine dovodi do uvjerljivosti. U varijacijama na temu, različitim rakursima, isječcima kadra, figurama dati u cijelini lika ili tek fragmentno, nastajanje "priča" o vitalnosti zemlje i ljudi, koje je na stvarno i simboličan način prikazao bogatstvom boje. manje raskoši, a više napetošću kontrasta - prvenstveno žutog i crvenog, akcenta bliskih kriku. U maksimalnoj zgusnutosti boje (često pastoznog namaza) njenoj tvarnosti i izjednačavanja materijalnosti (tkanina, puti, fonda) koje je i put autonomnosti slike. Puškarić je slobodom pristupa dodirnuo autentičnost podneblja, toplinu zemlje u doslovnom i prenesenom smislu, za koju je njegova odabrana paleta najbolji tumač. Vještinom i talentom Puškarić nam je približio Španjolsku. No ne samo poradi karakterističnih motiva već slikarske izražajnosti. Unutar stila koji poštuje klasičnu estetiku (s jedne strane bliskosti poetskom realizmu, a s druge ekspresivnosti dojma) ali i održava modemi senzibilitet umjetnika.

STANKO ŠPOLJARIĆ

Na živopisnu "egzotiku" salse Hrvoje Puškarić reagirao je slikarskim sredstvima pretražujući koreografiju etnosa koji je urbano vitalan izvan europskog kulturnog kruga. Zanimljiva je energija tog plesa koji kovitla i kroti siromašne i bogate u plesnoj zanesenosti i nepodijeljenosti motivirajući zajedništvo ritmičkih prožimanja. Ta prožimanja čulne pokretnosti zabilježio je svojim slikama autor slijedeći tonsku koncepciju slike. Energiranje tople palete sugerira bliskost događaja koji prožima modelacijska reskost. Kompozicija zrcali segment scene u sažetom prostiranju tonaliteta. Puškarić slikarski fiksira pokrete ljudskog tijela koje dinamizira draperija, ali su počesto i glazbeni instrumenti frontalno određenje plana koji stupnjevanjem prema plesačima biva omeđen arhitekturom. Time je Hrvoje Puškarić u ambijent integrirao protok plesnog gibanja. Nimalo lak slikarski zadatak govori o motivskom interesu autora i njegovim slikarskim predilekcijama za monokromu organizaciju slikarskog djela

DANIJEL ŽABČIĆ